Životinjsko carstvo

Daleko od grada, na ogromnom prostranstvu, pruža se najveće i najlepše životinjsko carstvo na svetu. U tom životinjskom carstvu postoje sve životinje, čak i one koje su do sada stanovale samo u našoj mašti.
Veliko carstvo obuhvata šume, planine, savane, mora, reke i sve drugo što ima jedno ozbiljno i pravo carstvo. Mnogo kraljevina postoji u našem carstvu, a gde su kraljevine tu su kraljevi, kraljice i njihova deca princeze i prinčevi. e mail dstankovic011@gmail.com

субота, 27. октобар 2012.

Dvadeset prva priča ,,Mali lavić Marko,,


21. Mali lavić Marko

          Svako dete koje se rodi je prava radost za sve stanovnike našeg carstva. Tog maja se nije rodilo mnogo dece, bilo je nekako mirno. Odjenom jednog predivnog jutra šumom se pronela vest da se u susednom carstvu rodila nova beba i to ni više ni manje nego mali lavić Marko.
          Susedno carstvo, koje su svi zvali Zlatno Carstvo, nalazilo se odmah preko velike reke ali je do tamo moglo da se stigne i tajnim prolazom ispod reke. Vest o novoj bebi donele su ptice koje su svojim pevanjem oglasile srećan trenutak.
          Mnogo godina su se u Zlatnom carstvu spremali za dolazak nove bebe na svet. Bebu su željno iščekivali i car i carica ali i njihovi roditelji, sestre, braća i svi ostali stanovnici zlatnog carstva. Beba, mali lavić Marko, rodio se iznenada. Tog dana, krajem maja, svanulo je vedro i sunčano jutro. Bilo je tiho i jedino se čuo ujednačeni zvuk točka u obližnjem rudniku zlata. Oko rudnika su bili raspoređeni stažari, hrabri i odvažni lavovi sa zlatnom grivom. Svi ostali su spavali sem mame lavivice koja je čekala da se rodi mali lavić Marko. Pored zlatne lavice bili su, naravno, i beli lav, bela lavica i najbolji tim lekara i medicinskih sestara koji je uopšte ikada postojao.
         Marko se rodio brzo i lako. Odmah je progledao i rekao:
- Mama.
         Mama ga je nežno liznula i pomazila. Beli je odmah uzeo bebu. Okretao ga je nešto, merio ga je, kuckao..., sve dok mali lavić nije zarežao i malom šapicom krenuo preteći ka belom. Beli se samo nasmejao i vratio Marka mami. Marko je ubrzo zaspao a vest o rođenju malog zlatnog proširila se svim morima, dolinama i planinskim grebenima.
          Bilo je vreme za slavlje. Pripreme su trajale danima. Svi su željno očekivali veliku žurku. Najviše su se radovala deca i šumske skitnice. Deca kao deca, volela su proslave i veselja a šumske skitnice su se radovale jer je postojalo verovanje da kada se rodi zlatni lavić, da će svaki stanovnik carstva dobiti po jedan veliki zlatnik od šumske vile. Ova legenda je bila tačna uz malu ispravku. Zlatnike nije davala šumska vila već lično glavom i bradom zlatni car, tata malog lavića Marka. Slavlje je trajalo punih petnaest dana. Igralo se i pevalo bez prekida. Došli su gosti iz svih susednih šuma i carstava. Došli su Julija i Lola, mali crni, rozika, Skočiguz, Damba i svi njihovi rođaci i prijatelji. Jedino na slavlje nisu došli veliki zlatni lavovi koji su budno čuvali najveći rudnik zlata na svetu.
         Petnaestog dana slavlja, poslepodne oko tri sata, sunce je još jače zasijalo a iz neba je počela da pada predivna zlatna kiša. To je bio znak da je proslava završena i da svi moraju da se vrate u svoja carstva i svojim redovnim poslovima.

среда, 17. октобар 2012.

четвртак, 12. јул 2012.

четвртак, 31. мај 2012.

Beskrajna priča lavića Julije


Moja beskrajna priča

Moja beskrajna priča traje od kada znam za sebe.
Da li si doručkovala? Da li si ručala? Da se nisi suviše utoplila? Da ti ne bude hladno? Šta si učila u školi…, i još bezbroj sličnih pitanja.
To moja Mama pita mene. Mislim da me je oduvek pitala slićna pitanja a sigurna sam da će tako ostati zauvek.
U moju beskrajnu priču ulazi i baka sa svojim pitanjima, savetima, brigom i pažnjom za mene.
Tatu nikako nisam zaboravila. Dok sam bila mala on je služio samo za igranje i zabavu. Kako sam rasla menjala se i njegova uloga u mojoj beskrajnoj priči. Nekada učimo zajedno ali se dalje najviše zabavljamo.
U mojoj beskrajnoj priči su i muzika, društvo, televizija, knjige, gluma i još mnogo toga.

среда, 30. мај 2012.

Priča male devojčice srne


Moja beskrajna priča

Bilo je već kasno, skoro ponoć. Spremala sam se za odlazak na spavanje: večera, kupatilo, oblačenje, poljubac za laku noć i gašenje svetla u sobi.
U snu je bilo nekada zanimljivo a nekada se baš ništa nije dešavalo, jedino je svako jutro dolazilo buđenje.
Posle buđenja - kupatilo i olačenje. Posle oblačenja je dolazio doručak. Doručak je ponekad kasnio, naročito kada sam išla pre podne u školu. Tada se pojavljivao na velikom odmoru.
Po povratku iz škole, pranje ruku, presvlačenje pa ručak. Sve do kasne vešeri su se smenjivali igranje sa društvom, učenje, gledanje televizije, rad domaćeg zadatka i razne druge vrste zabave.
Onda je ponovo sunce zalazilo i bližila se noć i vreme za spavanje.
Čini mi se da je ovo jedna beskrajna priča.

Moja beskrajna priča

Učiteljica je deci dala domaći zadatak da napišu priču ,,Moja beskrajna priča,,. Deca su pisala i sve priče su bile lepe. Najboljima su pripale i nagrade.

недеља, 12. фебруар 2012.

Sneg

Sneg je zavejao celo životinjsko carstvo. Starije životinje su zabrinute zbog hrane i hladnoće...Jedino kome je sneg doneo veliku radost su deca. Deca se igraju, sankaju i uživaju u zimskim čarolijama.

уторак, 10. јануар 2012.